Projekt6

DOGMA/PROJEKT 6

Dogma 95 je simbolički naziv za filmski i kreativni pokret, iniciran od strane danskih filmaša Larsa von Triera i Thomasa Vinterberga, 1995. g. i podržan od strane nekolicine filmskih redatelja. Na snazi do 2005. g. taj kolektivni manifest, pokrenut je kao reakcija na premoć američkog filmskog Ťestablishmentať, kojeg nerijetko karakteriziraju artificijelni specijalni efekti i zasićenost prikaza. Dogma je nalagala povratak jednostavnosti filmskog rukopisa i oslobađanje od nepotrebnih postprodukcijskih izmjena i dorada. ŤProvodilať se kroz set od deset pravila/uputa za rad iliti zavjeta jednostavnosti kao što su: prilikom snimanja se ne koriste rekviziti, umjetno osvijetljenje ni optički filteri, glazbena podloga se isključivo događa tu i sada, sve se snima kamerom iz ruke … No, poznato je da su se od prvog Dogma filma ta pravila djelomično kršila i da ih se nisu pridržavali niti njezini tvorci. Unatoč tome (ili baš zato), filmska kritika smatra da je Dogma bila kreativna injekcija i osvježenje za suvremeno filmsko stvaralaštvo.*


Kada mi je grupa autora okupljenih pod nazivom Projekt6 iznijela ideju da kroz novu izložbu umjetničkim alatima reagira na temu dogme, dogmatski sam zašutjela, misleći da se dogma iznosila u skrivenim crkvenim knjigama i samu sebe izjela svojim tvrdim stavovima. Ne, to se više ne provodi, sve je to stvar prošlosti. Jedini provoditelji dogme, to smo mi. Razgovor sa skupinom autora ukazao je baš na suprotno. Nije li dogma zapravo i dalje prisutna, kao iskaz moći nekolicine nad masama? Ne živimo li u Ťnesigurnom svijetuť gdje su globalna ekonomija, mediji i politika glavni provoditelji moći i poticatelji naših nemoći i strahova? Dogma postoji i ima puno pretendenata, koje zovemo drugim, proširenim i odmaknutim imenom; terorizam, rasizam, ali i mobilne mreže, ekskluzivni klubovi, tajna nevidljiva društva, tjedni mode, olimpijade... Predlažem da, slijedom naše skupine autora, dogmatski pojam čitate kroz suvremene konceptualne otklone, u svoj njegovoj relativnosti, krhkosti i semantičkoj ispražnjenosti, zadržavajući analitički duh i kritički stav ka današnjim društvenim kretanjima!

Ukoliko vas muči neko opće stanje dogme, prošetate li se Osijekom za vrijeme trajanja izložbe, i benjaminski obgrlite ulice kojima koračate, nećete moći ne primijetiti tekstualne naljepnice, sveprisutne u gradskom okruženju. Sadržaj jedne iznosim u kratkim crtama: Dogma. (...) utvrđeno, opće prihvaćeno i jasno formulirano mišljenje koje ne treba dokazivati jer se obično temelji na autoritetu. Teološko objašnjenje pojma je vjerojatno najmarkantnije (...) a to je definicija istine koju treba u vjeri prihvatiti. Nakon Kanta, pojam se čita kao nekritička i nemotivirana sigurnost. Autorica, Maja Rožman, slijedi rizomsku liniju u analogiji sa informatičkom misli te izrađuje mentalne mape, raščlanjujući slike, pojmove i znakove današnjice u jezične postulacije. Ona ih potom na jednostavan i vizualno pročišćen način diseminira kako u izložbenom prostoru, tako i po gradu. Naglasak ovog rada je na prostornoj i strategijskoj cirkulaciji izabranih misli i jezičnih impulsa koji konceptualnom logikom vode k otriježnjavanju promatrača.

Bavljenje jezikom kao dogmom dogovorenih komunikacijskih vrijednosti, znakom raspoznavanja, utočištem znanja i spoznaja, ali i ideologija, blisko je radu Karle Šuler. Karla se tako bavi jezikom kao prenositeljem jedne opće i univerzalne svijesti određene zajednice, šire gledajući i čovječanstva, koji se razvija i nekada nije odzvanjao isto kao danas. Također, ovisno o kontekstualnim i identifikacijskim parametrima, određena se pisma, točnije sadržaji koje prenose, razumiju ili ne. Pored komunističkog manifesta ili pak Biblije u formi otvorene instalacije u izložbenom prostoru, na nekom nepoznatom pismu koliko god ono univerzalnim bilo-naime riječ je o Braillevom pismu, sve se svodi na isto-neprepoznavanje. Nije li to tužno? Također, iako se simbolički nalazimo pred uvjerenjima za koja se pogibalo ili kojima se slijepo vjerovalo, mi taj kod nikada nismo, ili više ne raspoznajemo. No tom naoko apsurdu presuđuje činjenica da i naše vrijeme nosi svoja ubojita uvjerenja.

Znakovi kao takvi i konstrukcije kojima robuju, predmet su bavljenja Tee Hatadi. Naime, znak je nečesto proizvod dogovora koji funkcionira u užem ili širem kontekstu. Postoje i oni univerzalno prenosivi, u sferi konstrukata određenih poopćenih identiteta. Tako rad Tee Hatadi donosi predmete s kojima je u svakodnevnom doticanju jedna zrela "suvremena" žena. Svih 10 zapovjednih predmeta/znakova, od parfema, do šminke, ogledala, tampona, nakita i donjeg rublja, nalazi se tu. Bez njih žena nije žena na simboličkom, ali i funkcionalnom planu. Postav samih predmeta u nizu od deset okvira fetišiziranog predznaka samo pojačava ironijski odmak od te dogmatske edifikacije ženskog suvremenog identiteta.

Igor Juran i Zdravko Horvat u svojim se obraćanjima dogmi, vraćaju na povijesno utemeljenu plošnost prikaza, koristeći ga za narativne evokacije.

Igor Juran se tako hvata u koštac s dogmom gravitacije prikazujući materijalno-nematerijalnu povijest o sili teži i o našoj težnji da ju prevarimo još otkad se desila spoznaja o njoj. ŤU jednom trenutku u povijesti Isaac Newton je rekao svijetu da će jabuka, ukoliko se otkine od svoje grane, privučena gravitacijom pasti na tlo, bila to volja Božja ili ne, te da se to može dokazati. Na taj je način drastično oslabio katoličku dogmu, stvorivši novu znanstvenu dogmu. I svijet je krenuo ka novom poglavlju, koje traje od prosvjetiteljstva do danas.ť, navodi Igor. Te nadodaje kako su puno kasnije, nošeni tim znanjem, i avioni poletjeli nadvisujući na trenutak i te znanstvene dogme. Kao komentar, nastaju digitalizirani triptisi, koji samo izdaleka ukazuju na priču motiviranu idejom da skačući u zrak, koliko god to kratko trajalo, na trenutak pobjeđujemo gravitaciju. Autor to bilježi fotografijom, ali i crtežom s gumicom koji se referira na izbrisani portret Zdravka Horvata, te pokušava pokrenuti nevidljivi trag kretanja, ulažući sumnju u to da je sve uistinu jasno i otkriveno. Oba elementa povezuje jabuka, motiv trećeg dijela triptiha, simbol sumnje i razdora.

Zdravko Horvat se u svojim diptisima referira na sveprisutnost sporta u našem društvenom imaginariju. Da, sport je zdrav, ali ako si slučajno profesionalni sportaš, vrlo često prolaziš i kalvarična iskustva padova, fizičke boli i izazove dopinga jer potrebno je nadigrati dogmu o sebi i svojim fizičkim mogućnostima. I samo rijetki prolaze. A da na vrhu ima mjesta samo za najbolje i najizdržljivije, dogma je koju sport proklamira još od Antike, znanost od Darwina. Zdravko izražava tu ambivalentnu poziciju kroz igru vidljivo/nevidljivih formi. Crteži postojanih i jasnih linija bave se sportaškim usponima, a tekst otisnut bijelo na bijelom, problematizira tu drugu, ne toliko istaknutu sportsku stranu. Koliko god uz to dolazila i druga sportska fraza; važno je sudjelovati, Zdravko se pita tko li ju zaista pamti. Uistinu, važno je sudjelovati i koliko toliko se probati osloboditi nametnutih hijerarhijskih okova.

Martina Miholić koristi fotografiju kako bi ukazala na ideju da slika posjeduje i strateški skriva svoje moći. Autorica naime dekonstruira prikaz kroz raznolike situacijske fotografske prikaze nje same, pozivajući publiku na participaciju i definiranje samih prikaza, ali i osobe koju prikazuju. Nerijetko prisutna u svome radu, Martina se time podvrgava taktici ogoljavanja, gdje kroz sebe mjeri temperaturu moći jedne slike i jakosti njezine naizgled jedine perspektive. Kroz uključivanje promatrača, uvodi se pluralitet u prikaz i ne slika-shoota-ustrijeljuje samo onaj koji gleda, nego i onaj koji ga gleda, a onaj koji je bio gledan, mjeri bilo manipulacije prikaza. Možda će Martina nakon tih komentara i sama odlučiti usnimiti/shootati još jednu (pravu) fotografiju: onu koja sadržava odgovore svih koji su prošli izložbom i sudjelovali u neobičnoj igri...

Vratimo se igri samih autora, i dogmi, tamo gdje sve počinje. Istina je slika, a opet nema slike koja govori istinu. Postoje oni koji vjeruju iako nisu vidjeli, oni koji vjeruju u sve što im pokažemo, oni koji sumnjaju iako su vidjeli, i oni, koji negdje na sredini izgrađuju svoje simulakrume stvarnosti, analizirajući društvo u kojem mediji diktiraju estetske norme-to su umjetnici. Zanimljivo je što se svaki od autora Dogme/Projekt6, upisujući u tematska pravila međusobne suradnje, hvata u koštac sa svojom osobnom dogmom stvaralaštva. Unatoč tematskim odrednicama, svatko stavlja težište na specifičnu osobnu perspektivu i konstrukciju te strijelja, označuje, nadograđuje, propituje, cirkulira, referira; unoseći svježinu pogleda na naš i vaš današnji dan.

Ivana Meštrov